Istina o svemu https://blog.dnevnik.hr/istinaosvemuisvacemu

utorak, 07.10.2008.

Stara Gradiška - politički zatvorenik

MENTICID U KAZNENO-POPRAVNOM DOMU STARA GRADIŠKA (II.)

Piše: Drago SUDAR

Politički zatvorenici koji su bili u prvome odjelu, radili su na „isušivanju“ Lonjskog polja. Na tim teškim i isrcpljujućim zemljanim radovima radile su i političke zatvorenice. Zatvorenici su svakoga jutra odlazili uz jaku stražu, uključujući i konjicu, na Lonjsko polje i u sumrak su se vraćali. Kad su otpočele jesenske kiše i spuštanje guste magle, „isušivanje“ je obustavljeno. Zato su zatvorenici premješteni iz prvoga odjela u Staroj Gradiški u barake uzduž nedovršenih dionica auto-ceste («autoputa») Zagreb – Beograd, na kojima je „dobrovoljno“ i besplatno kulučila „narodna omladina“. Nakon što su oni otišli dovršavati dionice na auto-cesti, mi smo krajem studenoga 1949. premješteni iz drugoga u prvi odjel. Naša je skupina i nakon te selidbe uvrštena među križare.

Promjena režima nakon Rezolucije Informbiroa

Tko je čitao povijest komunističkih partija u zemljama u kojima je bio njihov režim, a koju su dijelom pisali i razočarani komunisti, tomu je poznato kako su se oni međusobno obračunavali u unutarnjim frakcijskim borbama, te kako su prolazili oni koji su pripadali poraženoj frakciji. U redovima KPJ poznati su obračuni s hebrangovcima, đilasovcima i „nacionalistima“ za vrijeme Hrvatskoga proljeća, a svakako je najpoznatija frakcija stvarnih i navodnih informbirovaca. Kad su oni počeli stizati u Staru Gradišku, dotadašnji rigorozni postupci s nama potpuno su se promijenili.

Aleksandar Ranković

Bila nam je dopuštena čak i jednosatna slobodna šetnja i mogli smo razgovarati sa svećenicima, što je do tada bilo strogo zabranjeno. Kažnjavano je s 14 dana samice u okovima i tri mjeseca zabrane primanja pošte, paketa i posjeta. Kad nije bilo zabrane, imali smo pravo dobiti paket s hranom jednom mjesečno, kao i pravo na jedan posjet mjesečno u trajanju od 15 minuta. Imali smo pravo svakoga mjeseca primiti i poslati dopisnicu, najprije s 4 redka, a poslije s 8 redaka, ali tekst nije smio biti „dvosmislen“. Nakon što je dotad vrlo strogi režim iznenada popustio, mi smo u trećem odjelu prevozili zemlju s jednog mjesta na drugo i zatim natrag, a svećenici su orezivali i zalijevali rajčice te su nedaleko od bunara uvijek imali pripremljene cigarete i komade kruha, pa su ih davali onima koji bi ih za njih upitali. Inače strogi stražari u promijenjenim su okolnostima to gledali neizainteresirano. Kako cesta iz trećega odjela vodi jednim krakom u prvi, a drugim u drugi odjel, imali smo prigodu gledati kamione koji su sa željezničkog kolodvora dovozili uhićene informbirovce, provozili ih kroz treći i odvozili u drugi odjel. Kako nije bilo dovoljno kamiona pokrivenih ceradom, vozili su ih i u otvorenim. Sjedili su na podu kamiona, držali ruke na zatiljku i sagnutom glavom gledali u pod, a knojevci su stajali naslonjeni u prednjem dijelu kamiona te držali kratke ruske strojopuške (automate) uperene u njih. Informbirovce su čuvali knojevci, a za njihov „preodgoj“ bio je zadužen KOS. Većina ih je bila u vojničkim časničkim odorama, bez činova i vojnog znakovlja.

Veselin Bulatović, upravitelj Golog otoka i general UDB-e Jovo Kapičić, šef jugoslavenskoga logorskog sustava

Nakon stanovitoga vremena počela je do nas dopirati sve češća i sve glasnija galama iz drugog odjela, povici protiv izadjnika i klicanje: „Tito-Partija, Tito-Partija". Nenavikli na klicanje političkih zatvorenika svojim progoniteljima, nismo mogli shvatiti zašto to čine, ni što se to zapravo događa. Jednoga dana vozili smo u kolicima opeku i vrećice cementa u drugi odjel i opazili dotad nezamisliv prizor. Iako je zapovjeđeno da moramo gledati samo preda se i da se ne smijemo okretati lijevo ni desno, vidjeli smo informbirovce kako u pognutu položaju traže u velikom dvorištu kamenje kojega nema, a na tome ih prividno laganom poslu nadziru „drugovi“ zatvorenici, a ne knojevci. Poslije smo doznali da su nadziratelji bili „revidirci“, a nadzirani - oni koji nisu „revidirali stav“. Ti su „revidirci“, kad su informbirovci premještani na Goli otok, postavljani u „špalir“, kroz koji su morali prolaziti novi zatvorenici, također informbirovci. Dok su tuda prolazili, njihovi su ih donedavni „drugovi“, po nalogu vladajućih „drugova“, nemilosrdno udarali štapovima.

Djelotvornost metode «revidiranja stava»

Koliko mi je poznato, u nijednoj dosad objavljenoj knjizi o logorima i kazneno-popravnim domovima u Sovjetskom Savezu nije spomenuto odnosno obrađeno „revidiranje stava“. Kao vjeran oponašatelj svega što se u toj višenacionalnoj državi zbivalo, vrh KPJ ubijao je svoje političke i ideološke protivnike glađu, teškim isrcrpljujućim radovima, užasnim higijenskim uvjetima, u kojima je vladala tuberkuloza, ali se „revidiranje stava“ pokazalo daleko uspješnijim.

Najprije je iskušano na informbirovcima u Staroj Gradiški, a zatim na ostalim političkim zatvorenicima u svim jugoslavenskim kazneno-popravnim domovima. Stvarano je opće nepovjerenje među zatvorenicima, kad je u tako stvorenom ozračju u potpunoj duhovnoj osamljenosti bilo najpotrebnije.

Moguće je da su bili u pravu oni zatvorenici koji su tvrdili da je ta „preodgojna“ metoda izum vrha KPJ. Naime, Josip Broz Tito, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Moša Pijade i drugi, među kojima se Broz kasnije uspio uzdignuti u red desetorice najvećih ubojica u povijesti, bili su zajedno s hrvatskim nacionalistima u zatvorima Kraljevine Jugoslavije. Oni su u tim zatvorima imali „kružoke“, u kojima su držana politička, ideološka, organizacijska, diverzantska i infiltracijska predavanja i „diskusije“. Zato su poslije govorili i pisali, kako su ti zatvori bili njihova najbolja škola u kojoj su školovani njihovi „kadrovi“. Svojom su zavodljivom teorijom uspjeli predobiti u svoje redove i nekoliko hrvatskih nacinalista (ustaša), sudionika u Velebitskom ustanku 1932. – Šimu Balena, Jerka Sudara, Milu (Miška) Došena i još njih nekoliko, te tako neke infliltrirati u redove HSS-a, dok su neki ostali među nacionalistima. Infiltracijom u protivničke organizacije postigli su najbolje uspjehe u Drugome svjetskom ratu, u kojemu su, koristeći obračune među velikim silama, organizirali i predvodili partizanski pokret s ciljem da dođu na vlast i uvedu svoju čeličnu diktaturu.

U drugoj polovici 1950., dok su još informbirovci bili u Staroj Gradiški, dobio je pomoćnik „upravnika“ i šef Udbe Nikola Cimeša „direktivu“ od svojih pretpostavljenih, da izabere oko stotinu političkih zatvorenika od kojih nitko ne će biti na popisu za „pomilovanje“ uoči Nove godine, a koji će po kazni biti poslani u raške rudnike u Istri. Takva je „direktiva“ poslana i u Lepoglavu. Kako je u tim skupinama bilo dosta intelektualaca, domobranskih časnika, namještenika u državnoj upravi NDH, naša se skupina iz Gospića, u kojoj je najmlađi u vrijeme uhićenja imao 16 godina, nije po naobrazbi, dobi i po životnom iskustvu u to uklapala. Ipak smo u tu skupinu uključeni, što je imalo dobru i lošu stranu. Dopali smo u prvorazredno društvo i, istodobno kao i oni, bili izvrgnuti „preodgajajućim“ pritiscima, uključujući i teške radove u rudnicima.

Logor je bio u malome rudarskom mjestu – Strmcu. Jedni su radili u rudniku Strmac, a drugi, nakon spuštanja dizalom u taj rudnik, odvoženi su u vagonićima za prijevoz ugljena uskom željeznicom do dizala podlabinskoga rudnika, kojim su spuštani dublje u taj rudnik. Putovanje i radno vrijeme trajalo je 12 sati. Ne sjećam se nadnevka kad su intelektualci i domobranski časnici 1951. otišli u Mitrovicu. Nakon vrlo kratkog vremena provedena u Mitrovici vraćeni su u Staru Gradišku i Lepoglavu.

«Argentinci» i rezolucija za izručenje Pavelića i Artukovića

U to vrijeme u Staroj Gradiški više nisu bili informbirovci, a iz Beograda je stigla „Rezolucija“ kojom je zahtijevano izručenje dr. Ante Pavelića iz Argentine i dr. Andrije Artukovića iz SAD-a. Iako nije poznat slučaj da se tako nešto zahtijevalo od političkih zatvorenika, bez obzira o komu se radilo, prema dobivenoj „direktivi“ to su najprije trebali potpisati intelektualci koji su među ostalim zatvorenicima svojim vladanjem i uzoritim držanjem bili poštivani i imali veliki ugled. Među njima su u pravaškoj (nacionalističkoj) skupini bili prof. Grga Pejnović, prof. Ivan Kordić, dr. Bruno Nardelli, Stanko Polak, Kornelio Filipi, Jerko Artuković i još neki, a od poznatijih pripadnika HSS-a dr. Mladen Hikec, ing. Ivo Štefanac, Edo Štefanac, narodni zastupnik HSS-a Toma Baburić, ing. Ostojčić i još njih nekoliko.

Kada je zatraženo od prof. Pejnovića da to potpiše, on je rekao da je osuđen na 15 godina zatvora zbog svoga uvjerenja, da je kažnjen gubitkom svih građanskih prava, pa dok to bude na snazi, ne će potpisivati nikakav javni akt. Na žučljivu upadicu šefa Udbe Nikole Cimeše, da su takvi idejno pripremali Jasenovac, prof. Pejnović je uzvratio da su i drugi imali Jasenovce i da ih on sve jednako osuđuje. Prof. Kordić je kazao kako je on za vrijeme NDH predavao na Sveučilištu i da je bila zaposlena i njegova supruga, a kad su partizani ušli u Zagreb, njega su zatvorili, ženu otpustili s posla i izbacili ju zajedno s djecom na ulicu. Sličnim obrazloženjima „Rezoluciju“ su odbili potpisati dr. Nardelli, Stanko Polak, Kornelio Filipi, Jerko Artuković i ostali.

Pobješnjeli Cimeša i njegova svita mislili su da će „Rezoluciju“ potpisati dr. Hikec i ostali poznatiji haesesovci, među kojima je bio Ivan Bernardić, koji je i za vrijeme NDH bio pritvoren, a ing. Štefanac bio je s Božidarom Magovcem u partizanima. Znajući da se oni nisu slagali s ustaškim režimom i da su neki među njima čak bili i protiv NDH, na što ih je Cimeša i „podsjetio“, bio je zapanjen njihovim odgovorima. Kao po dogovoru, oni su izjavljivali kako o tomu tko jest, a tko nije ratni zločinac, može odlučiti jedino Hrvatski sabor – izabran na slobodnim višestranačkim izborima.

Kako poslije toga ni velika većina ostalih zatvorenika to nije htjela potpisati, skupina „najokorjelijih“ je odvojena i smještena u posebne prostorije, a na vrata tih prostorija stavljen je natpis „Argentinci“.

Svakoj osobi zdravog (raz)uma bilo je jasno da „Rezolucija“, koja bi u takvom okruženju i u takvim okolnostima eventualno bila potpisana, ne će izaći nikamo izvan starogradiških zidina. Ona je bila samo uvod, pokus za pritisak za „revidiranje stava“, iskušan na dojučerašnjim „drugovima“ i „suborcima“ onih koji su je u Beogradu osmislili i sročili. Iako su se neki i među tim njihovim „drugovima“ i „suborcima“ pokazali upornima, odbijali su „revidirati se“ i tako postati „novi ljudi“. Ipak je njima bilo lakše. Nije bio problem odreći se onoga što nikad nisu bili, i postati marksistima i lenjinistima, što su oni i do tada bili i u što su čvrsto vjerovali, dok će to s uvjerenim ideološkim protivnicima ići teže, poglavito onima čije je zidanje duhovne zgrade bilo završeno.

Iako je nakon odbijanja velikoga broja zatvorenika da potpišu „Rezoluciju“ bilo očito da s radi o tvrđem orahu nego što se očekivalo, ipak su u međuvremenu za to pripremljene „ekipe“ uspjele ostvariti početne uspjehe. Uvjeravanjem i prijetnjama kako se ionako sve znade i kako će oni koji to ne potpišu ponovno ići na sud i dobiti nove zatvorske kazne na temelju onoga što su sa svojim istomišljenicima i prijateljima razgovarali, prošlo im je za rukom slomiti njihov otpor i pripremiti ih za scenarij koji će se najprije odigrati na dvorištu drugoga odjela, a zatim u novoj velikoj kinodvorani.

Kad je sve bilo pripremljeno, „Argentinci“ su izvedeni na dvorište, a pokraj njih je zaigrano „kozaračko kolo“. U tom su kolu vjerojatno prvi put u svom životu bili još sramežljivi potpisnici „Rezolucije“ zajedno s bivšim komunističkim dužnostnicima osuđenima za kriminal, ili kako se to u njihovom slučaju službeno nazivalo: za povredu službene dužnosti. Oni su započinjali pjesme iz partizanske „epopeje“, među kojima i onu: „Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!“ i na kraju onu noviju, prilagođenu trenutku: „To su oni što su krivi, robovat će dok su živi!“

Nakon toga priređena je priredba u kino-dvorani. Potpisnici „Rezolucije“ stajali su na pozornici i prozivali „kolovođe“, među kojima je bilo i njihovih prijatelja. Govorili su kako su „kolovođe“ i oni koji ih i dalje „slijede i slušaju“ poznati „narodni neprijatelji“, kako su i u njihovoj nazočnosti nepovoljno govorili o sadašnjici i njezinim „rukovodiocima“, što su i oni, pod njihovim utjecajem, činili dok nisu došli do novih spoznaja, što otvoreno priznaju. Kad je priredba završena, iz kino-dvorane odvedeni su ravno u samice – u trogodišnju strogu izolaciju, dr. Bruno Nardelli, Jerko Artuković, fra Mamerto Margetić, Kornelio Filipi, Ante Prlić, karlovački gradonačelnik u NDH Haupfeld, dr. Ilk i još njih nekoliko.

Mi, koji smo u to vrijeme još bili u logoru Strmac u Istri, ništa o tomu nismo znali dok nam to kasnije nisu ispripovijedali prof. Pejnović i ostali koji su to proživljavali. Kako je u vrijeme našega odlaska u Istru u Staroj Gradiški bilo podnošljivo, mogli smo čak ići jedni drugima u sobe, začudili smo se kad smo negdje iza podne početkom svibnja 1952. stigli u dvorište drugoga odjela. Mislili smo kako ćemo u dvorištu vidjeti poznate i s njima moći (po)razgovarati, ali je, protivno našemu očekivanju, u odjelu vladala grobna tišina, kao da u njemu nema nikoga. Dok smo tako stajali i čekali stražara da nas odvede u prostoriju u kojoj ćemo boraviti, opazili smo zatvorenika koji se zvao Kovač, koji je bio osuđen za kriminal, koji je radio u kuhinji i bio je s političkim zatvorenicima u korektnim odnosima. Išao je u smjeru bolnice, a kad ga je jedan od nas upitao „kako si, prijatelju“, samo je stavio prst na usta, dao nam znak da ne smije govoriti i produžio svojim putom.

Desetak minuta nakon toga „susreta“ pojavio se stražar i nabusito nam zapovjedio da idemo za njim, što je bio postupak suprotan onomu kad su dolazili informbirovci. Doveo nas je do sobe broj 10, rekao sobnom starješini da nas rasporedi na slobodne ležajeve, zaključao vrata i otišao. Iako je još bio dan, u sobi je bilo dosta mračno, jer su na prozoru bile „šalaporke“ iznad kojih je bio otvor za ulazak zraka koji je u prenatrpanoj prostoriji bio zagušljiv i bila je teško podnošljiva vrućina. U toj je sobi bilo dosta poznatih: Mate Šaravanja, Jozo Dugandžić, Pero Sužnjević, narodni zastupnik HSS-a Toma Baburić i drugi. Od njih smo doznali da u Staroj Gradiški ima nekoliko vrsta izolacija i da sobe broj 9 i 10 spadaju u skupnu izolaciju, da su svi u njima kažnjeni zabranom primanja pošte, paketa i posjeta, da nemaju pravo ići u kantinu, da je strogo zabranjeno na dvorištu razgovarati sa zatvorenicima iz drugih soba, da posebno idu ujutro na tzv. mrtvu šetnju, te da svi oni koji nisu sakati, rade u „prijevoznoj“ (disciplinskom) u koju ćemo ujutro i mi biti uključeni.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.